Kada smo bili manji, starija djeca su me redovno plašila babarogom: “Ako ne budeš uradio što ti kažem, doći će babaroga, odvesti će te i pojesti!”. Babaroga je bila odgovor za misteriozni nestanak moje čokolade ili igračaka. Ukratko, bila je odgovor na sve moje dječije strahove i zbog nje sam morao slušati starije čak i kada to nije imalo nikakvog smisla – tj. kada su se ti isti grubo poigravali sa mnom.
Dobro se sjećam jedne emisije iz mladosti na TV Sarajevo kada su tvrdili da su našli rog od babaroge u Beogradu! Noge su mi se oduzele jer uopće nisam shvaćao da se radi o dramskoj predstavi u sklopu dječijeg programa. Usmjerio sam sva svoje osjetila prema TV-u, nepomično slušajući svjedočanstva različitih ljudi koji su imali iskustvo sa dotičnim bićem. Od životopisnog dimnjačara, mađioničara pa do neke drage bakice koja je bila u prolazu do tržnice. Svi se kunu u postojanje tog bića i opisuju dio po dio, svatko po svom viđenju. Pred sam kraj emisije su napravili foto robot tog mističnog bića koji mi se jako urezao u sjećanje jer sam od tada točno znao tko je baba Roga i kako je prepoznati. Moj strah je po prvi puta dobio oblik i na svu svoju sreću to je bio i prvi i zadnji put da sam to biće uistinu i vidio na jedan tako stvaran način kako sam tada to doživljavao.
Današnja situacija u Rami me uvelike podjseća na te rane strahove iz djetinstva. Za svaki neuspijeh ili propust, lokalni političari jednostavno optuže više instance vlasti koje su van našeg opsega shvaćanja i razumijevanja pa to izgleda nešto poput:
- Nema države u nas, zato ne možemo raditi kako želimo!
- Zakoni se ne provode u nas i tužiteljstvo je potkupljeno, zato ne možemo raditi kako želimo!
- Županija nas ne voli i ne podržava naše projekte jer smo mi tako bogati a oni tako zavidni, zato ne možemo raditi kako bi trebali!
- Slova su kriva za sve, zato nam se ne da raditi kako bi trebalo!
- Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovorit je kriv za sve naše loše privatizacije i koči nas u razvoju, zato ne možemo raditi kako bi trebali!
- Znate-Već-Tko želi uzeti naš proračun i odnjeti ga u Mostar, zato moramo biti ujedinjeni!
Ukratko – prodaju nam moderne verzije babaroga koje smo stvarno i osjetili tijekom godina privatizacije. Strah granice čuva i to je davno provjerena metodologija ostajanja na vlasti. Nikada mi nije niti palo na pamet da su sve aktivnosti naših političara usmjerene ka samo jednom – ostanak na vlasti. Možete reći: “Pa šta pričaš pobogu? Pa sredili su grad, ceste se asfaltiraju, sredstva javnog informiranja prenose lijepe vijesti o stanju u Rami. Rama nikada nije ljepša nego danas.”. Mi smo se malo otisnuli u svijet, stasali, ojačali i naučili kako sustav funkcionira. Uvidjeli smo da stvari baš i nisu uvijek onakve kakvima se prezentiraju. Što se to točno dešava u Rami?
To nije jednostavno opisati a kamoli napisati ali svejedno ću baš to probati kroz niz kolumni pod krovnim nazivom “The Boogie Man”. Između ostalog, kroz tu seriju kolumni, opisat ću svoje razloge građanske aktivacije pa i eventualnog ulaska u politiku.
Autor: Z.D.
