Teško je živjeti u državi u kojoj „svi sve znaju“ i na rukovodeća mjesta za pitanje kulture, urbanizma, hortikulture, arhitekture, kao i drugih pozicija, postavljaju se podobni a ne sposobni. Živimo u vremenu surogata: istinu je zamijenila laž, dan je zamijenjen tamom, bijelo je prekriveno crnim, znanje je zamijenilo neznanje, mudrost je prekrila ludost, iskrenost je uništila patvorenost i dvoličnost, smijeh je ugušila lažna sreća a duh, kreativnost i originalnost (kao temelj uspjeha i prepoznatljivosti jednog društva), su „pogaženi“ šablonama, stereotipima, šundom, kopiranjem, kičom, historicizmom i ne kvalitetom.
Sasvim je očito u svim segmentima društva u cijeloj Jugoistočnoj Europi da društvo i cijeli sistem kao svoj prepoznatljivi element koji može a i želi pokazati Europi i cijelome svijetu jesu: šund, kič i historicizam najveće moguće vrste. Od Turbo folka u glazbi, do gradnje zgrada, ulica, kuća i svega drugog kao prije 100 godina bez imalo mašte, originalnosti, suvremenosti i praćenja suvremenih tokova. Ono što je vrlo očito je da je termin „armirani beton“ kod nas sasvim pogrešno shvaćen. Ljudima na rukovodeći mjestima smeta originalnost i kreativnost, zato što u svim svojim odlukama, naravno, kreću od svoga unutarnjeg bića i svojih maksimalnih dostignuća i spoznaja koje su na razini Turbo folka.
Očit primjer ne kulture, barbarizma i razine Turbo folka u Jugoistočnoj Europi je rušenje i uništavanje modernih javnih monumentalnih skulptura koje su nastale poslije Drugoga svjetskog rata u bivšoj Yugoslaviji. Moderna hrvatska javna i monumentalna skulptura 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, izuzetna je u europskim razmjerima, jer su hrvatski kipari jedini u tzv. bloku istočnoeuropskih socijalističkih zemalja, znali iskoristiti velike državne narudžbe političkih spomenika. Pristup kao i sam rad na spomenicima u svim komunističkim državama je bio strogo propisan „socijalistički realizam“. Međutim, hrvatski kipari su projektirali i radili spomenike apstraktne umjetnosti o kojoj se tada govorilo i mislilo da je izraz „trulog kapitalističkog sistema“. Ono što su uradili je kao nekad u Renesansi, primijenili način simulacije: zadovoljili veliku državnu narudžbu samo naslovom, ali u oblikovanju stvarali posve slobodno i neovisno nastavljajući graditi i stvarati zapadnoeuropsku avangardu u ovom dijelu Europe. Tako su nastali spomenici od betona i čelika, od kojih su neki, Džamonje ili Bakića, bili najveći spomenici apstraktne skulpture u svijetu.
Jedan od takvih spomenika je „Cvjetna forma“ velikih dimenzija kipara Boška Kućanskog na Makljenu. Armirani beton, čelik, moderni pristup realiziranju forme, kao i cjelokupna ideja koju je realizirao Kućanski, govori o najvišem dometu moderne apstraktne skulpture 20. stoljeća. Vanvremensko djelo (kao i sva druga koja su nastala), je izraz čistog likovnog promišljanja i smještanja općine Prozor-Rama kao i cijele države BiH u sam vrh avangarde 20. stoljeća.
Nažalost (kako je gore već navedeno), rukovodeća mjesta „zauzmu“ ljudi bez duha i kreativnosti i sav svoj potencijal usmjere na uništavanje svega što je originalno, kvalitetno i u duhu vremena (miniranje i uništavanje remek djela Boška Kućanskog na Makljenu), jer njihov duh vremena je historicizam.
Danas se (po istom obrascu s istim ljudima samo u drugim odijelima), radi isto i uništavaju umjetnička djela. Veliko uskrsno jaje za trg ispred crkve Presvetog Srca Isusova je Općina Prozor – Rama naručila 2017. godine od mene. Cijela konstrukcija, izrada i oslikavanje je urađeno na kreativan, jedinstven i originalan način kao i u duhu vremena. Rezultat je originalno umjetničko djelo (jedinstveno u BiH i Hrvatskoj), koje je krasilo trg 2017. i 2018. godine. Što se dogodilo? Uništavanje i krađa, odnosno surogat, moga rada od strane rukovodećih ljudi. Uništavanje umjetničkih djela je na zapadu veliki zločin i vrlo kažnjivo, ali u ovom dijelu Europe kao što sam gore već naveo to je sasvim „normalna“ stvar. Ne samo da su uništili, nego su uzeli moje djelo i oslikali na svoj način. Ono što mi je najzanimljivije jest autor koji je „oslikao“ moj rad, akademki slikar Tomislav Zane. Jedan akademski obrazovan čovjek a još i kolega po struci da uradi jedan takav čin i da pristane na takvu ideju od rukovodećih ljudi u Rami. Graditi karijeru i osobni razvoj na tuđem radu, trudu i zalaganju je nešto što je izgleda sasvim normalno u državi BiH. Naravno da me u našoj državi ništa ne može iznenaditi, ali od kolega umjetnika ne očekujem takav način… Izgleda da se varam i da je društvo „zatrovalo“ i one koji su uvijek bili na strani isitne, avangarde, kritičkog stava i razmišljanja kao što su umjetnici.
Možda pojedince koji nemaju svoj stav i svoja razmišljanja…
Antonio Džolan, akademski kipar
